Živeti Glasno

You will meet a tall, dark stranger

Nema ništa romantičnije od kiše i tmurnog vremena kada je u tebi eksplozija životne svrhe i kojekakvih otkrića. Kiša onda dođe kao spoljni smiraj dana i suprotnost bojama koje osećaš u sebi. Kao da hladi svu tu rapsodiju i pravi balans između čestica mogućeg i svemogućeg.

Sam zvuk jutarnje kiše kao da nas poziva i daje mogućnost da danas ostanemo u krevetu, ekstazi, sa voljenom osobom. Ako to već nismo planirali. Ne zove nas kao Sunce napolje, već nam sugeriše da napravimo svoje Sunce u svojim okvirima. A kada me nešto pozove, ja se odazovem.

Ova kiša kao da nas poziva da se još više susretnemo. Kao da je čujem da mi šapuće da nam je dala ovoliki krevet samo da bismo u njemu otkrili sve naše svetove i živote do ovog.

Koliko su ljudi zapravo slični ili drugačiji vidimo tek kada ceo dan provedu zajedno. U krevetu. Od jutra do sutra. Kada sva priča bude ispričana i kada je na redu tišina.

Osobe sa kojima se najbolje razumem su osobe sa kojima najlepše ćutim i samo postojim. Ili pričam o naizgled površnim stvarima. Sve ostalo mi se čini kao naprezanje da se iz jedne faze pređe u drugu. A koje su to faze ni sama ne znam, jer sa tim ljudima nikada nisam stizala u tu drugu, famoznu fazu.

Ceo svet sada prestaje da postoji za mene i počinje da diše u ovom tvom velikom belom krevetu od bambusa. Napravljenom da imamo mesta za sve i da ne osećamo da nam bilo šta drugo treba.

Kako ga ne voleti kada je toliko svestan, a ujedno i meden. I još Grčki Bog. Poreklom iz Irana. Dobitna kombinacija istoka i zapada koji se sreo na istočno-zapadnom Balkanu.

Čudno je to kako se ponekad više razumemo sa ljudima koji su navikli na dijamentralno suprotne običaje i živeli apsolutno drugačije živote od nas, i nimalo ne razumemo sa onim ljudima koji su odrasli do nas. Koliko je život zanimljiv i pun lekcija. Onih esencijalnih i ključnih. Često prelomnih, ako dozvolimo da ponovo, ali pametnije srastemo nakon toga.

Kada se setim tih pametnih srastanja, uvek vidim Hadija i sebe. U Portugalu sam najdivnije ručkove imala sa njim. Hadijem iz Irana. Zamislite nas dvoje koji jednom nedeljno idemo na suši i pričamo o svojim zemljama i nalazimo više sličnosti nego sa Špancima i Italijanima. Niđe veze. Ali svuda konekcije.

Ali to je život ako mu dopustiš da te vodi kroz svoj tok. Jer je on stariji od tebe i vrlo je moguće da je nešto i iskusniji. I zato nam šalje ovu kišu, sada to znam. Da bismo mogli da se okrenemo ka sebi i upoznamo one što leže do nas. Da ih zaista upoznamo. Sva njihova uverenja, navike, vrednosti i običaje. I da izađemo iz glave i očiju i vidimo srcem i onim nevidljivim. Da malo sebi damo odmora od sebe. Da zaista srastemo sa osobom kraj nas. Ali da nikada ne okoštamo. I da uvek nalazimo balans u tome.

A ako je meni Univerzum poslao Grčkog Boga, poreklom iz Irana, red je da i sa njim odem na suši i dam mu priliku da me očara. Jer to zapravo radi život. Kroz ljude. Poslate u njega.

Svako je moje ogledalo i sve je lekcija zabava. Zavisi od čega i zbog čega učimo. Ili želimo da učimo. A meni se zabavlja, jer ipak ležimo u krevetu od bambusa. Na Brdovitom Balkanu. Ili samo na Brdu.

Svako stvara svoju priču. I zato, dopustimo životu da nam servira onu najbolju. Za nas i oči preko puta nas. Zagledajte se. Videćete sebe.

A ako vam ova kiša nije dovoljna da se družite sa bambusima i egzotičnim ljudima i predelima, a vi se preselite gde su monsuni. Ili pustite ovu plejlistu, da oživite čula tišine.

Grlimo vas.

You Might Also Like...

    error: Content is protected !!