Otvori sopstvena vrata od raja

Sedimo jedan naspram drugog, jer je tako trebalo biti. Ne zato što smo se potrudili, obukli najbolju odeću, bili najbolje verzije sebe. U to ionako ne verujemo. I šta zapravo znači ta najbolja verzija sebe, razgovaramo o tome – to je najčešće najprihvatljivija verzija drugima. Što nas ne dovodi do nečega magičnog, nego do nečega normalnog. Ta norma. Koja kada se pretvori u Normu, već poprima drugu nijansu. Tonsku, kostimsku, nesvakidašnju. Scensku. Eksploziju čudesa. To nam i treba. Jer smo se našli. Ovde i sada. Konstatujući da je normalno naziv za osobu koja ne živi sebe, već živi sebe u očima drugih. Jer mi smo sve. I raga i dveša. Guglajte, značiće vam.

Kada jednu temu zavšimo, gle tu je i druga. Nenametljivo servirana između nas. Kao da je na nama da pređemo sve teme sveta i onda da nastavimo dalje sa svojim životima. Kao da je svako od nas dobio taj zadatak, ali mi još uvek toga nismo svesni. Zato i odugovlačimo susrete i viđanja. Zaređamo tako dane, pa napravimo pauzu u mesecima ili godinama. Da se opet susretnemo.

A do tada, sada u ovom momentu pričamo o svemirskim stvarima, a zapravo ne pričamo ni o čemu. Samo se prepoznajemo. I taj sudar svetova. Riječnog i željno-morskog. Provodeći sate radeći toliko obične stvari koje postaju nestvarne kada su naši atomi jedni uz druge. Jer se dešavaju između nas i broja 24.

Jedna od takvih atomskih je i šetnja. Koja uvek traje minimum šest sati. To nam je minimum minimuma. Tako sada i planiramo jedno drugo. Koji dan si slobodna? Treba preći sve teme, gde na kraju ne znamo ništa jedno o drugom. A znamo sve. I to zapečatimo poljupcem.

Tako će možda biti i danas, razmišljam u kupatilu stavljajući neku čokoladu na sebe. Mada sam do sada naučila da se svaki dan ponovo rađam. Ok, pustiću da se i danas desi nešto nesvakidašnje, govorim sebi. Stoga nastavim da još jače trljam tu čokoladu, da odu sva sećanja. Da danas za sebe, i ujedno za njega budem nova ja. Ne najbolja verzija, nova verzija. Čokoladna poslastica. I gle, evo njega u svojoj kočiji, kaže upadaj, idemo na kolače. U Krunsku. A gde bismo drugde i sedeli, potvrđujem ja. Sigurno ne u Maršala Tita. To nam je suviše normalno. Ako to uopšte i postoji.

Dok on na sebi ima nešto nebitno, ima i nešto važnije od toga. Moj pogled na njemu. I neke uši koje mu vire, jer sedimo van zečije rupe. Upadali smo u njih nekoliko puta, ali sada smo se probudili. I videli.

A dokle ćemo se gledati, sam Bog zna. Mi znamo da ćemo biti zajedno dok ne pređemo dovoljno koraka koji nas mogu ispuniti za dalje dane. I puštaćemo periode između neviđanja da traju i prestaju u sekundi, jednim poljupcem i ponovnim susretom. Van nekih drugačijih rupa. Kada izađemo iz sopstvenih. Ponovo navučenih.

Upravo izlazeći iz jedne, mislim u sebi gde li je on sada, da li i on izlazi iz nekih svetova. Pišem ovaj tekst za etar, nadajući se da ću ga privući, te čuti neko zvono, kočiju ili leteći brod. Na dan pre nego što smo se prvi put sreli. Pre četiri godine i sto života, ali ko još broji. Možda ja. Jer sam sad ponovo spremna. Ostaje mi samo da sačekam i njega. I onda da nas svemir ponovo spoji. Da više ne kružimo jedno oko drugog. Već da dopustimo da budemo jedno uz drugo.

U nekom novom svetu i sistemu, pričajući o univerzumskim zaključcima, tako donoseći zaključke o nama samima. Naručujući hranu na jezicima koje smo do tada usavršili, stavljajući na sebe kokosova ulja i izvijajući tela na novi, ritmički način. Napredovale su godine, možemo i mi.

A zapravo su samo sećanja postala bolja. Napredak je u tome. Memorija nam se ovaj put vraća na jasniji način. I znamo da sada put treba preći zajedno. Dosta smo prelazili more i planine odvojeno. Preostaje nam da prepričavamo jedno drugom pustolovine. Pojedinačno prolazeći kroz različite delove svetova, razmenjujući ih kroz druge oči. Jer gde je on prošao, ne moram i ja. I gde sam ja prošla, ne mora i on. A možemo. Ako tako poželimo. Dok god smo zajedno. I dok god naši atomi hodaju jedni uz druge.