Živeti Glasno

Prati trag Žane

Bila je nedelja veče, i jedno od mojih prvih u Balkanskoj. Dupleks sam skockala na svoj način, bilo je sveća, knjiga, dobrih začina, ogroman krevet od bambusove trske za stvaranje i vođenje ljubavi, a ponajviše od svega, stan je mirisao na početak, na belu stranu i mnoštvo mogućnosti.

Dok sam razmišljala koliko obožavam prazne strane, promišljala sam i o tome da sam u rešenosti da se spremim za prvi dan posla, za koji bi million girls would kill for that job, preskočila važno krštenje svojih nećaka, a u međuvremenu odlučila da zaobiđem i sopstveno, te ne odem na potpisivanje knjiga Žane Poliakov. Posvećenom umetniku nije potrebno (krštenje) prosvetljenje, rekla bi mi ona.

Sada mi je jasno da sam se, i samom pripremom za poslove za koje bi ljudi ubili, a vi se jedva spasili, zapravo baždarila čašćenjem i odlaskom iz konvencionalnog života i transgeneracijskog predanja. Srce je napisalo svoj scenario.

Scena jedan: devojka plave kose, nosi beli sako sa uvrnutim rukavima, a u ruci ima jedino cvetnu tašnu za lap top.

Scena dva: ide u nepoznatom pravcu, dok joj se na licu očitava da je rešena da svoj put posveti slobodi, kreativnosti, stvaralaštvu i ljubavi.

Pored veštine, razvijamo i stav koji nam je preko potreban da bismo istrajali u procesu stvaranja. Stav da ništa nije realno ali da je sve moguće.

Avaj, pre nego što odemo, valja isprobati ono od čega odlazimo, da ne mislimo, već znamo. U toj potrazi prolaze se raznorazne faze, mislimo da je naš posao to što treba da nam donese ispunjenost, ili partner ili i jedno i drugo. Postavljamo nemoguće ciljeve sebi i drugima jer dopuštamo da perfekcionizam vlada našim životima. A perfekcionizam ubija kreativnost. I ljubav.

Svaki korak koji ne vodi ka našoj svrsi, vodi ka našem zaboravu. Polako, ali sigurno zaboravljala sam na krštenja i prosvetljenja, da kupim začine i sveće, vodim ljubav, a ne rat. Ko postati, kako bi se živeo život iz središta duše i snova, dugo sam se pitala… Kao da odgovor nisam znala. Ah, na svako pitanje, pre ili kasnije stiže poruka.

Zamenite negativne misli pozitivnim ali tako što se okružite kreativnim ljudima koji imaju slične aspiracije, ne onima koji vam govore da gubite vreme na pisanje, da se od umetnosti ne živi i da nikada nećete objaviti knjigu. Ne pričajte sa takvim ljudima uopšte o svom pisanju. Ne zaboravite: čarobnjaci rade u t.a.j.n.o.s.t.i.

Seti se, čula sam isprva, a zatim i, slobodno budi početnik, šaputala mi je tišina. Biti početnik znači biti radostan, nesavršen, ranjiv, otvoren, zainteresovan, posvećen, predan, rešen, jer svaki dan je novi početak.

Kad započinjemo novu igru, u redu je da nešto i ne znamo. Da budemo samo početnik. I kad smo učili da hodamo, nismo odustali iako smo stotinu puta pali. Jesu se ljudi oko nas i plašili ali niko nije ni sumnjao, ni trenutka, da jednog dana nećemo prohodati. Nije uvek lako imati takvu vrstu podrške kad porasteš, pa tako učimo da budemo sami sebi podrška.

To se zove odrastanje.

Dugo sam skupljala hrabrost, umesto priča, a onda je došao dan da kažem ćao, adio, scenario zove. Svako u životu ima priliku da glasno kaže svoje NE, kako bi živeo svoje DA. Otud se i moj sajt, podkast i program zovu Živeti glasno, a zatim sam dodala i Krasno.

Kad krenete kreativnijim putem, duhovnim ili jednostavno svojim putem, neće se svi složiti sa vašom odlukom, niti vas podržavati. Jednu stvar je bitno zapamtiti – To si ti, to si sve ti. Sve tvoje sve dileme, nesigurnosti i kritike sretaćeš kod drugih ljudi. Oni će ih izgovarati umesto tebe.

Naša uverenja su sile koje nas usmeravaju, a da nam nije jasno zbog čega, sve dok ih ne osvestimo. Nešto se prespoji u glavi, i gle vreme se vratilo unatrag, u petoj za budućnost. Nijedan trenutak, uzaludan nije. U potezu rekonekcije i rekonstrukcije, shvatih koliko ima podržvajućih ljudi i stvorenja, život fakat navija za mene.

Nadživela sam sve svoje hejtere iz prethodnog perioda. To ne znači da me nije bolelo kad god pročitam ili čujem nešto “loše“ o sebi, ali nisam to toliko ozbiljno shvatala, ni to kad me kude niti kad me hvale u nebesa. Nastavila sam da pišem, stvaram i produciram slobodu. Žao mi se što sam od nekih projekata lako odustajala i odlazila zato što mi je rekao da nešto što sam uradila ne valja. Nečije mišljenje mi je bilo važno. Važnije od moje želje za stvaranjem. Važnije od same kreacije. Ne tražim više ničiju dozvolu. Sama sebi izdam dozvolu ako treba. Ugovor i sve napravim.

Zato, ukoliko se i ti, divni i dragi čitaoče, sada pitaš kojim putem na raskrsnici svog scenarija da kreneš, hoćeš li digresirati ili kreirati, prati trag Žane. I kupi njenu knjigu već jednom!

Kad odluka padne, čarolija počinje.

Kroz svoju knjigu Žana Poliakov, kao i svaki iskusan kosmički vodič kroz divljinu, vodi nas do središta vulkana, svojom pojavom sugerišući nam da je lava spolja, da se duboko, duboko unutra – nalaze mir, tišina i predanost, poneki cvet. Isprva, oči ne veruju, uši ne žele da čuju, ali ona nam mentorski, osmehom prikazuje da na tom mestu, o kome smo maštali, toplije je nego što možemo i da sanjamo, i da smo tu, paradoksalno, najsigurniji. Umetnost otvara ormane, tavane, otvara stare rane. Ali donosi isceljenje. Pre nego što rana može biti zaceljena, ona mora biti otkrivena i očišćena.

Koračanjem ka tom mestu, Žana slikovito dodaje da se ne zaigramo previše tim mestom, da nam ne postane opsesija ili distrakcija, već da je put cilj, te da je lava nekada najveća inspiracija, čak i kada se bojimo da ćemo se opeći.

Kad sednete konačno i počnete da pišete, otkrićete hordu apokaliptičnih jahača i raznoraznih stvari koje “žele“ u tome da vas spreče. Prvo, postajete svesni onog “mrmljanja“ tj. glasa u vašoj glavi, i pojavljuje se duga lista stvari koje osećate da treba da uradite pre da biste opravdali vreme provedeno u pisanju.

Drugo, možda ćete otkriti da vam uopšte nije prijatno da provodite toliko vremena sami, bez bilo koga i bez pomoći sa strane.

Treće, kad konačno i sednete za kompjuter, može vam se učiniti da ne znate šta da kažete ili da ne znate kako da to “nešto“ pretvorite u reči.

Govoreći, Žana vidi naša pomalo upitana lica, te dodaje da se opustimo, da je i to dovoljno, da smo dovoljni.

Kad počnete da pišete, nemojte mnogo da razmišljate o tome da li će vaša knjiga biti objavljena ili ne. Mnoge stvari, i ispite i poslove ste prošli do sada, niste ni vi od juče, niti se tek ispilili. Nije vam bilo preko potrebno tudje mišljenje. Ne plašite se ni grešaka, one ionako ne postoje. Sva kreativna aktivnost i podrazumeva pravljenje grešaka. Ljudi koji ne prave nikakve greške nikada ništa ne postignu. Sa nekim greškama može i da vam se posreći, ne samo da možete da naučite iz njih nego vam mogu pomoći da napišete nešto mnogo bolje nego što ste planirali.

Kada na putu u središte divljine na tren pomislimo kako je i samo to što smo krenuli dovoljno da napišemo knjigu i isproduciramo slobodu, Žana nam priča o opremi za put, o kamenju i trnju na stazi, o vrelini i senkama, zmajevima i aždajama – ne da bi nas od središta odvratila, već kako bi nas na put vratila lakšim i lepšim, ali snažijim korakom, uključujući i iskustva njenih mentija.

Ne postoji zamena niti prečica za vreme posvećeno pisanju. Bilo da želite da naučite da svirate violinu, napredujete u tenisu ili da naučite da pravite sajtove ili software, hm, svako dostignuće prati odredjeni, zapravo veliki broj sati vežbanja.

To nam potvrđuje i Vanja Bokun Popović, mentij koji je krenuo tik pre nas, govoreći o svom naučenom i proživljenom, „Nemam kada da ih pišem ujutru“ – ovaj izgovor je vrlo opasan, jer se lako pravda – većina ljudi danas pati od nedostatka životne energije, koja se često pojavljuje i kao nedostatak vremena za stvari koje volimo da radimo. No, ako želimo da postignemo nešto novo u životu, neophodno je da neke stvari radimo drugačije. Iz ličnog iskustva garantujem da ako se prepustimo procesu i obavežemo na određeno vreme, on će se prepustiti i obavezati nama.

Korak, po korak… Putujući, sve nas je manje. Pojedinci su odustali, neki posustali, nekolicina je shvatila da taj put nije za njih. Žana se i tome raduje, jer navija da pronađemo mesto za koje vredi ići u središte. Ako sam vas iznervirala, to je dobar znak. Živi ste.

Transcendencija, ne dekadencija, prijatelji dragi. Koncentrisani smo, povezani, prisutni, u poravnjanju, sve ide lako, ideje dolaze, sklapaju se, sinhonizuju, deluje kao magija, zaboravimo i na vreme i gde smo, ko smo… Bez napora i bez otpora. Postanemo kanal kroz koji se spuštaju ideje… yes, there is no me. Mi nestanemo. Ili se sjedinimo sa nekom silom većom od svih nas. I sve se desi, bez napora.

Kako se približavamo ulasku u vulkan, kod onih koji nisu odustali, koji znaju da je to njihov put i jarko žele da mu se prepuste i stvaraju, može se javiti strah. Opasniji i od direktora, menadžera, roditelja, banaka, bivših partnera. Šta ako nas proglase ovakvim ili onakvim, šta ako ne uspemo, šta ako se ne oduševimo pronalaskom, šta ako postanemo drugačiji, šta ako otkrijemo svoju moć, šta ako se više ne plašimo ovog sveta, jer sada vidimo drugi… Žana nas prekida i kaže da se mnogi boje straha od neuspeha – mnogi se toliko plaše neuspeha da nikad ništa ne pokušavaju. Ne pišemo mi radi bilo kakve nagrade niti da bismo udovoljavali bilo kome. Pa da eventualno nekog razočaramo ili izneverimo. Pišemo da bismo zadovoljili sebe i tu nema neuspeha.

Za one smelije, koji pomisle da su kraljevi sveta i da im lava ne može ništa, Žana nam poručuje da se ne zaigramo ni u tome, jer nakon toga sledi isto tako jaka emocija, sa druge strane svemogućnosti.

Sastavni deo svakog kreativnog procesa jesu i oduševljenje, i “ja sam kraljica sveta, sve mogu boginja sam nad boginjama“, ali i drugi osećaji poput kakve su ovo gluposti, ko će to da čita, ne smem ovo da napišem, naljutiće mi se prijatelji, nisam normalna, gde sam ja krenula uopšte i šta ja zamišljam…

Kada dođemo do krunske čakre, dalje ne postoje reči za opisivanje stanja i življenja. Zato vam ne mogu reći šta je bilo nakon silaska u dubinu ili pronalaska tog cveta u nama. Mogu vas pozvati da čujete zov svoje duše, kupite Žaninu knjigu ili krenete na mentorski program, te osetite i sami.

Prestanite sebi da govorite prekasno je. Prestanite da čekate da zaradite dovoljno novca kako biste se bavili onim što stvarno volite. Prestanite da govorite to je samo moj ego kad god počnete da žudite za kreativnijim životom. Prestanite da govorite sami sebi da snovi nisu važni, da su to samo snovi i da bi trebalo da budete pametniji. Prestanite da se bojite kako će vaša porodica ili prijatelji pomisliti da ste ludi. Prestanite da govorite da je kreativnost luksuz i da bi trebalo da budete zahvalni na onome što imate. Prestanite, jednostavno prestanite.

Čujem pojedine kako žele, ali čekaju da vodič dođe na naša vrata…

Da li to znači da se u vašoj priči upravo dešava kulminacija? Šta želite da glavni lik uradi dalje? Kako ćete napisati nastavak svoje priče, svog scenarija? Da li je i to čekanje, scena broj jedan? Mi izmišljamo priče i verujemo u njih. Prvo ih proživimo u osećajima i rečenicama a onda neke počnu da se dešavaju u realnosti kojoj svedoče i drugi ljudi. Zakon privlačnosti i zakon kreacije na delu.

Nešto mora umreti, rekla bi Žana – na nama je da izaberemo ko ili šta. Hoćemo li zapaliti sebe ili svoju priču?

Raspalite svoju maštu. Kreativna osoba je sretna osoba. Zato što ima drugi fokus – manje osudjuje, više radi ono što voli.

Vrhunska vrednost nam je sloboda, kreativnost i promena. Možete da nas zovete hipicima, bohemian, sense8, umetnicima, mirnim ratnicima, duhovnjacima, free spirits, dendi ili lenje, neodgovorne i samozadovoljne bitange, nije nam bitno. Mi znamo da je jedino promena sigurna u našim životima.

*svi citati iz ovog blog posta, preuzeti su iz knjige Napiši svoju knjigu, već jednom – koju je napisala i priredila Žana Poliakov.

You Might Also Like...

    error: Content is protected !!