Živeti Glasno

Kreativnost – nebeska milost na zemlji

Sve do doba prosvetiteljstva, za kreativne osobe, one koje imaju moć imaginacije – smatralo se da poseduju milost muza. Verovalo se da viša sila i drugačiji život prati ljude koji znaju da vizioniziraju, a biti kreativan podrazumevalo je služiti kao medijum kroz koji govore bogovi.

inspiratio – udahnuti duh

Dok pojedinac biva obrazovan, učeći jedino obrasce ovoga sveta, on zaboravlja na moć kreativnosti i slobodu koja dolazi iz nje i zbog nje. Kada je čovek kreativan, on bira da raspolaže blagostanjem na zemlji, kao i na nebu. Svojim življenjem on zna kako da udahne duh u traumu, bol, oskudicu, ljubav, radost, šumu, svesku, jelo, odnose. Kreativnim pojedincima je sve poziv za stvaranje i zato što ne beže od neprijatnog, već u tome pronalaze snagu, jer imaju znanje da je sve prolazno, te koriste svaku priliku da od onoga što im se nađe na putu, stvore vrednost za sebe, a potom i za svoju zajednicu.

Međutim, šta se događa ako je pojedinac uveren u to da je naš svet jedini – bez snova, cveta i poezije? Čovek kreće da živ ne umre i njegove akcije čine da želi da preživi sve što mu se dešava, i najvažnije, da ostane nedotaknut. Vodeći se mišlju da sve što vidimo jeste početak i kraj, mi očekivano želimo da uzmemo što više od života, živeći maksimalno. To je prirodno, ali tu se krije i najveća zabluda, jer iz potrebe da čovek živi maksimalno, vrlo često živi minimalno. Kako se to dešava?

POLUGA DAJ-MI-DAJ NASPRAM
POLUGE DAJ-DA-DAM

U trenutku u kome zaboravimo na inspiratio i moć da živim i neživim pričama i događajima koji nas okružuju, udahnemo duh, dobijajući impuls iz kreacije, slobode i vere, kako bismo zalečili ili porodili sebe, te plod umetničkog stvaralaštva predali dalje, mi počinjemo da živimo polugu daj-mi-daj, kada smo isključivo konzumenti.

Šta razlikuje životinju od čoveka? Vera i moć imaginacije, te kreacije, kao i sposobnost da se zapita da li postoji nešto više od očiglednog i nama pojmljivog.

Kada sebi ne damo dozvolu da pogledamo u nebo i nebo otključamo u nama, nas vuku poluge daj-mi-daj ka tome da spasimo isključivo telo, zarađujući i trošeći novac na opipljivo i sa ovoga sveta. Iako je validno da živimo kako želimo, imamo i uzimamo, ipak, bez kreativne namere iza toga, kao i želje za davanjem, svakodnevici je veoma teško pružiti dimenziju više, jer ona podrazumeva i stvaralaštvo, tj. polugu daj-da-dam.

U društvima u kome su ljudi prestali da maštaju i daju, čovek koji stvara i deli – nesalomljiv je.

Poluga daj-da-dam, komunicira isključivo sa našom dušom, dok poluga daj-mi-daj, komunicira sa našom svešću. Prelazak iz svesti u dušu, najveći je korak koji možemo načiniti. Zato, osetiti poziv duše u kojoj i živi vera i kreacija, te čuti ideju koja želi da se porodi i prevesti je iz nevidljivog, u polje vidljivog, supermoć je.

Kreativna supermoć, za razliku od drugih, nalazi se u svima nama i sa njom smo rođeni. Međutim, dok ne naučimo kako da nam postane vazduh koji dišemo, umećemo da živimo i bez nje. Kreativnost dolazi ljudima koji ju biraju svakodnevno. Zato, ako danas i svaki naredni, rešimo da kreativnost nije samo za odabrane, bogate i postarane, već da je ona baš za nas, takve kakve jesmo, u momentu u kome jesmo, iako smo možda izgubljeni i ne znamo gde smo krenuli, ona će nas zagrliti, zalečiti, obnoviti, raširiti, oploditi i poroditi.

Ukoliko poželimo da kroz život koračamo sa verom da postoji dimenzija više od onog što nam se čini realnim, da, iako su nas učili kakav život zaslužujemo da živimo, mi osećamo da smo predodređeni za stvaralaštvo i kreativno osmehivanje, ako nam je dosadilo da se krijemo iza brendova ili ljudi, tuđih ideja i uverenja, to znači da je naša osnovna životna energija krenula da nam se obraća i da je došlo vreme da je čujemo.

Kreativnost i imaginacija su se oduvek molile za nas, te kada krenemo da živimo sebe i svoje darove, njihove suptilne molitve i glasna navijanja, ispunjena su.

Umetnost i kreativnost nam se daju, da bismo se dali i zato dok god ne pređemo sa svesti, na dušu, one ne mogu da nam se otključaju u punom potencijalu. Zašto je to tako?
Zašto od hobija ne možemo da živimo?
Zašto naši darovi nisu do kraja izbrušeni?
Zašto naše delo nije našlo svoju publiku?

Naša kreativnost nas posmatra i pažljivo bira ko će širiti poruku o njoj, na koji način i u kakvim razmerama. Ona želi da je se voli i da je se čuva. Stoga, da bi naš dar dotakao ljude, neophodno je da do kraja siđemo u dušu i otključamo sebe, jer to onda znači da prestajemo da živimo na klackalici, između svesti i duše. Kada do kraja poverujemo da mi smo Ti i da poruka je Ta, počinjemo da budemo medijum, saopštavajući poruke muza koje kroz nas, daju svetu smisao.

Ideje nam dolaze, mi ih čujemo i zapišemo, dok naša jedinstvena uloga u svetu, daje im obrise.

Važno je i da znamo da ideje koje porodimo, ne nestaju, kada mi odemo sa ovog sveta. One nastavljaju da žive za sebe, a naš put, poruka i pouka, može biti vodič budućim generacijama. To je isto jedan od razloga zašto kreativnost bira kroz koga će živeti.

Pokrenimo svoje ruke, jer one su produžeci srca.

Pokrenimo svoje glasne žice, jer u njima se krije sve ono što smo ostavljali po strani.

Pokrenimo svoje telo, jer ono zna.

Naša duša i naše telo nisu zaboravili šta mi jesmo.

Sve naše neispunjene želje, oni su skladištili.

Vreme je da poslušamo šta imaju da nam poruče.

Otključavajući ih, ulazimo u svet mogućeg i prestajemo da živimo sve ono u šta smo poverovali da je za nas nemoguće.

Ako kojim slučajem nisi primetio da cvet ti se osmehnuo na putu ka sebi, znaj da i on zna, da danas kada si rešio da do kraja oživiš, ništa više neće biti isto.

Ukoliko želiš da
reanimiraš svoju imaginaciju,
PROVERI DA LI JE PROGRAM glasnog i krasnog življenja ZA TEBE.

You Might Also Like...

    error: Content is protected !!