Nekada je bolje da želimo ono što nemamo, nego da imamo ono što ne želimo

Nešto se u meni promenilo, kao da se dogodilo isključenje koje je podrazumevalo da se sa svima odnosim na isti, kulturan način. Da li biste mogli, da li biste bili ljubazni, nadam se da vas ovaj mejl zatiče u dobrom raspoloženju. Tome je došao kraj. Iskreno mi nije bilo potrebno da znam kako vas zatiče moj mejl, ali ako želite da znate – vaš mejl me nije zatekao najbolje. Ne znam da li sam to naučila na od Vijetnamaca, ili jednostavno zbog prilike da živim u mnogoljudnoj zemlji. Događaji se smenjuju, ljudi dolaze i odlaze neverovatnom brzinom. Taman naučim nekome da izgovorim ime, kad ono taj više ne radi sa mnom.

Kada sam shvatila da ne želim da svoj posao svodim na pisanje mejlova i pakovanje priče, već na konkretan rad – tada su se takvi poslovi pojavili, kao iz mašte. Ne radimo, samo se igramo. Sa tim je došlo i nemanje želje da tražim sve u jednom, one size doesn’t fit us all. Kako u poslu, tako i u ljudima. Pa i u državama. Ukoliko možemo da imamo mnoštvo različitih prijatelja, onda možemo i poslova i viza.

Najednom se samo dogodilo da budem u vezi sa nekoliko kontinenata, poslova i srodnih duša. Jednostavno se desilo. Ona ima sve, samo na različitim mestima. Oh, ionako smo svi jedno i domovina je svuda. Magija ujedinjuje duh i zemlju, a za to su potrebni različiti delovi zemlje, prašine i prijatelja.

Jedan od poslova me izuzetno ispunjava, drugi mi pomaže da mi kinta koju dobijam čini dane lepšim, dok sa ovim trećim nisam još uvek potpisala ugovor, te mislim da imam vremena da se njime bavim… Beli papir – kada je to postalo najteže u mom životu, smejem se sama sebi. Avaj, i to valja doći na mesto – kada mu bude vreme. Tako je isto i sa prijateljima i porodicom – svako je mag u nečemu, ali ne možemo da očekujemo da jedan čovek ili jedna zemlja budu sve što nam je potrebno. Možemo samo da probamo to da stvorimo i da se nadamo da ćemo imati dovoljno zahvalnosti da cenimo stvoreno.

Moj silazak na Zemlju se odvio tek nedavno, kada sam svoj mikrokosmos očistila i učinila ga sigurnim. Da ne bih samo posećivala delove planete i odletala kao ptica, želela sam da počistim svoj život od najkrupnijih do najsitnijih detalja, zamenim sve staro i odem u jednom pravcu. Čišćenje je divno, međutim šta raditi sa čistim prostorom u kome nam preostajemo jedino mi sami kao izvor i dobrog i lošeg?

Stvarati, stvarati, stvarati.

Isprva doduše nespretno, gde kreiramo bolesti i razne prepreke, a onda vešto – poetiku življenja. Uvek i svuda. Nema tih ljudi i događaja koji treba da nam pomognu da uđemo u raj, mi smo već u raju… Počistimo ono što je višak i dajmo više od sebe. Sebi, zajednici, kreativnosti.

I onda, kao od šale u praznom prostoru vidimo sebe, svuda i u svemu. Gde dolazimo do najvećeg oslobođenja kada spoznamo da nismo ni jedinstveni ni specijalni, mi smo samo zakon po kome se Univerzum realizuje kroz nas. Mi smo isto kao i biljka ili životinja koju volimo ili ne volimo – deo sveta, ni više ni manje. Jedino što nas razdvaja od drugih jeste šta smo stvorili dok smo bili na Zemlji i da li smo svoju priču, očitanu kroz snagu Univerzuma, podelili u ovoj nanosekundi od postanka sveta.

Za šta si stvoren, to i budi.
Tamo gde si krenuo, tamo i idi.
Ni više, ni manje.