Ozbiljna vremena iziskuju ozbiljnu tišinu. Mir. Pa akciju. Zapišimo naš problem, uzmimo upaljač i dopustimo mu da gori. I izgori. Gotovo je. Tako i sa našim životom. Ne sviđa nam se naša priča, zapišimo ju i dopustimo joj da je zameni novo poglavlje. Ne postoji momenat u kome smo postali ono što smo želeli kada smo bili mali. Mi stalno postajemo. Ne postoji konačan momenat u kontinumu života kada prestajemo da se razvijamo. Život nikada ne staje i nikada se na njega ne stavlja mašna ili šlag. Mi stalno postajemo nešto i neko.
Ceo život smo štiklirali ili precrtavali završene obaveze i želje, samo da bismo stigli u tačku da imamo sve što smo poželeli, ali ne znamo da li smo zbog toga srećni. Možda smo sada zbunjeniji nego ikada, i to je sjajno, jer tu otvaramo sebi mogućnost da napravimo novu verziju sebe. Tada su nam potrebni tišina i mir, da bismo shvatili koji je naš sledeći korak. Out of nothing comes everything.
Ka čemu treba težiti, možemo znati samo ako znamo koja je naša svrha na divnoj planeti koju zovemo Zemlja. Gde je naše uzemljenje i ka čemu treba da cvetamo. Koji je vetar koji odgovara našoj ruži. U kom delu sveta se krije najpovoljnija klima za naše bogatstvo. Ko su ljudi koji nas najbolje zalivaju – dajući nam onoliko koliko nam je potrebno i kada nam je potrebno.
Kada oslušnemo sebe i shvatimo šta mi želimo, tada možemo ići ka onome šta nam treba. U tom trenutku počinjemo da trošimo energiju na ljude, stvari i događaje koji nas osnažuju. Tek tada kreiramo novi svet iz novog ja. Kako? Tako što ćemo provoditi vreme sa sobom. Tako što nećemo slavu tražiti u drugim ljudima. Tako što ćemo postati svesni da je naše vreme na Zemlji ograničeno i da energiju nemamo za sve. Postavićemo prioritete u odnosu na ono što želimo da postignemo u našem životu. Reći ćemo NE onome što nije naše, niti na nama. Usudićemo se da se ne krijemo iza šminke, odeće, ljudi i događaja. Bićemo ono što jesmo u datom trenutku. Jer sada znamo da je to ok.
Dopustimo sebi da budemo ljudi. Humans in human being. Zorbe Bude. Život je igra, zato igramo, ali pazimo kakve odluke donosimo danas, jer takva osoba postajemo sutra. Samo je to važno. Ili nije. Istina je kvarljiva roba i svako ima svoju, kao i mišljenje. A koja je naša u ovom trenutku i kada joj ističe rok trajanja?
Idemo ponovo, postavimo nove ciljeve i čekiramo nova razdoblja. Ali ovaj put krećemo da se zabavljamo na tom putu. Ne dokazujemo nikom ništa, pa ni sebi. Samo se igramo. Verujmo u nemoguće, jer sve je moguće.