Živeti Glasno

Ljude ne možemo spasiti, možemo ih samo voleti

-Misliš da si saosećajna zato što se uplićeš u tuđe drame – ali nisi, zapisala sam jedno jutro. Ja ne mogu ljudima da pomognem da izađu iz sopstvenih drama, ukoliko preuzmem na sebe ulogu inspicijenta. Ma nije važno što znam način, samo kad bi me čuli, jer da bi neko mogao da čuje, on mora da ima slušni aparat prilagođen za određene frekvencije. A slušni aparat se prilagođava željom, potom verom. Pusti čoveka i ne nosi teret za njega. Nije zdravo, ni za tebe ni za njih.

I zašto mi je uopšte potrebno da spašavam bliske ljude. Ljude ne možemo spasiti, ljude možemo samo voleti, piše Anais Nin. To je zaista tako, i ja joj verujem. Međutim, sada po prvi put vidim i želim sve da izbavim. Da, da, svi bismo mi hteli da vidimo… Dok ne progledamo. Kako su tuđe iluzije urnebesno zabavne, dok su za druge one najveći teret. Svi smo mi deo istog klupka.

Kad god nismo na svom putu, anđeli čuvari nas štite od sebe, spašavajući nas tako što nas guraju u drugom pravcu. Nas to fakat boli, mi bismo i dalje da guramo glavu kroz zid. Ne može. Nije naš put, jasno nam sugerišu. Oni znaju, a ako oni znaju, znamo i mi. Samo treba da poverujemo u sopstvenu istinu. Ako idete prema svome cilju kroz svoja vrata, nitko vas i ništa neće u tome omesti, zato što ključ vaše duše idealno odgovara ključanici vašeg puta. Vaše vam nitko neće oduzeti i problema s postizanjem cilja neće biti. Problem je samo u traženju vlastitog cilja i vlastitih vrata, piše Vadim Zeland.

Za trenutak ništa nije bolnije od toga kada stvari prestanu da nas bole. Kada uzmemo život u svoje ruke, znajući da mi biramo i da smo birani. Oh, kako bi bilo divno bar na dan biti deo starog identiteta – države, zajednice, grupe, deo naših prijatelja, školskih priča, gradskih priča, rođačkih slava, fakultetskih zabavnih dana. Sa lošim odlazi i dobro. Pažljivo otpuštajmo. Pažljivo ližite svoje rane, možda se zacele pa ne budete znali kako da se družite sa starim pričama. Možda ni sebe ne prepoznate.

-Koračam ulicama starih gradova i ne osećam nikakvu emociju, izgovorila sam bivšoj ljubavi pre nekoliko godina. Da, da, znam da treba skrenuti levo da bi se došlo do trga, ali kako ja to znam? Imam memoriju i da sam se tu nalazila sa dragim ljudima, bila bez para, želela bolje sutra, bila nesnalažljiva. Međutim koja devojka se toga seća? Jesam li to bila ja? Ne znam. Čini se sve kao san.

Sada znam. Ne, nisam ja promenila samo državu, kontinent, ljude i priče. Ja sam promenila sebe.

I to ja sada, samo se seća.

You Might Also Like...

    error: Content is protected !!