Ziveti Glasno
Flow

Vahida Djedović: Ljubav i sreća se uče

Bolje da te leče ljudi, nego bolesti – izgovorilo mi je nekoliko joga učitelja. Umetnost održavanja veza, ljubavnih odnosa i povezanosti sa sobom ne predstavlja samo emocionalnu inteligenciju i kreaciju, već i praktično znanje, trud i rad. O tome na koji način možemo najbolje da iskomuniciramo sebe, te naučimo druge kako nas najnežnije voleti, razgovarala sam sa dr. sc. Vahidom Djedović, psihoterapeutkinjom i književnicom. Pre završetka analitičke psihoterapije na Institutu za grupnu analizu u Zagrebu, završila je studije književnosti u Tuzli. Magistrirala je na temi književnosti i psihoterapije, odnosno na biblioterapiji, dok je doktorirala na odnosu kreativnosti i emocionalne inteligencije. Vahida je poetični psihoterapeutski povetarac koji svaki užareni dan može učiniti lakšim i lepšim. Uživajte.

Izjavili ste da ste terapeut ljubavi – šta to predstavlja?

Moja predzadnja knjiga nosi naziv Terapeut ljubavi, a zbog načina na koji pišem i radim, mediji me često zovu ljubavna terapetkinja. Ja sam psihoterapeutkinja i bavim se, generalno, ljudskim problemima, ali na psihoterapiju se najčešće javljaju ljudi  sa problemima u ljubavnim odnosima. Upravo, iz tog razloga, su ovo teme o kojima često govorim i pišem.

Šta je za vas ljubav?

Za mene je ljubav inspiracija, radost, rast, podrška. Ljubav je čista kreacija, a kreacje ne trpe rutinu. Ljubav je više davanje nego uzimanje. Ljubav je neočekivanje. Ljubav je (samo)poštovanje i povjerenje.

Da li se o ljubavi uči ili smo rođeni sa određenim znanjima?

Nažalost, rađamo se, a da o ljubavi ne znamo ništa. O ljubavi nas ne uče u školama, nego znanje dobijamo iz filmova, najčešće holivudskih. Tako stječemo pogrešnu predstavu o ljubavi, odnosno, partnera biramo na osnovu romantičnih pobuda koje se javljaju kada upoznajemo neku osobu. Također, o ljubavi učimo gledajući i doživljavajući brak naših roditelja, pa i na osnovu toga imamo određena uvjerenja o ljubavi.

Može li se govoriti o obrascima koji pomažu da odnosi opstanu ili nestanu?

Ako govorimo o obrascima koje nosimo iz djetinjstva, svakako da oni utječu, prije svega, na izbor našeg partnera, a potom i na opstanak veze. Gledajući odnos naših roditelja, ali i njihov odnos prema nama samima, mi imamo određene predstave o sebi i o budućem partneru. Stoga je puno nesretnih brakova, odnosno brakova u kojima se ljudi ne razumiju, u kojima ne mogu biti svoji, koji su podređeni partneru i često, u odnosima gube sebe. Postaju nesretni, nezadovoljni, usamljeni, nevoljeni, a kada nam nešto nedostaje na jednom mjestu, naprimjer u braku, mi ćemo to potažiti na drugom mjestu.

Koja onda očekivanja mogu da uspore rast veze ili ubrzaju proces rastanka?

Očekivanja da partner treba da nas razumije, čak i ako ništa ne kažemo, očekivanja da će nas partner usrećiti, ispuniti, da će biti onakav kakvim smo ga zamislili, da ćemo ga moći promijeniti, da će biti naš oslonac i podrška… Mi, najčešće, u početku veze idealizujemo partnera i pripisujemo mu osobine koje bismo mi voljeli da ih naš partner ima. Budući da u fazi zaljubljenosti nsmo u mogućnosti realno rasuđivati, te osobine su uglavnom plod naše mašte, ali mi očekujemo da će se partner promijeniti i biti kao i prije (zapravo, takav nikada nije ni bio). Takva očekivanja ubrzavaju kraj veze. Generalno, bilo koja očekivanja o kojima ne razgovaramo, dovode do toga da se osjećamo nezadovoljno i neispunjeno.

Kako da ne očekujemo da nas neko poznaje bolje nego što znamo sebe?

Upravo u tome i jeste problem zbog toga što ne poznajemo sebe, od drugih očekujemo da nas podrže, da nam udijele kompliente, da znaju kad smo ljuti, a kada smo tužni. To je infantilno ponašanje, jer samo majka zna zašto joj beba plače. Majka tačno zna šta njenoj bebi u određenom trenutku treba. Ali, mi smo odrasli i dužni smo da naučimo koje su naše vrijednosti, naše sposobnosti, kompentencije, znanja. Ako to znamo, nećemo tražiti potvrdu od drugih. Naravno, lijepo je kada dobijemo pozitivnu povratnu informaciju za ono što radimo, ali ako znamo sebe i znamo odrediti granice u odnosu sa sobom i drugim ljudima, nećemo imati očekivanja. Odnosno, nećemo biti razočarani, ako ništa ne dobijemo.

Koje tehnike mogu da nam pomognu da iskomuniciramo najbolje sebe i pomognemo drugima da nas vole?

Taj neki unutrašnji dijalog koji vodimo sami sa sobom. Imamo širok spektar emocija, kako onih prijatnih, tako i onih neprijatnih. Sve one zajedno su dobre za nas, čak i one neprijatne, jer nas tjeraju da uvidimo da nešto nije dobro. Stoga stalno treba da se pitamo, zašto se sada osjećam tako? Zašto osjećam nelagodu? Šta treba da promijenim u svom životu? Šta me čini sretnom? Šta me ispunjava? Šta želim? Da li se osjećam dobro u svojoj koži? Ako ne, zašto je to tako? Kad spoznamo sebe i kada se zavolimo na pravi način, tako će nas prihvatiti i drugi.

Na sajtu pišete da ste svoj najbolji resurs. Kako se dolazi do te spoznaje?

Radom, učenjem i upornošću. Dosta novca, vremena i truda sam uožila da budem ovo što sam danas, a danas sam, jednom riječju, sretna. Međutim, kad god uložimo u sebe, nećemo pogriješiti, jer sve svoje znanje nosimo sa sobom. Rad na sebi traje cijeli život i to je težak i mukotrpan posao. Makar na početku. Ali, isplati se na duge staze. I te kako se isplati.

Koliko je važno da negujemo i muški i ženski princip u sebi?

Dosta je važno. Važno je da budemo u skladu sa sobom. Nažalost, nas žene su od pamtivijeka učili da se cijene osobine, koje se pripisuju muškarcima, a to su hrabrost, snaga, sposobnost, pamet, nauštrb svojih, ženskih osobina: toplina, emocionalnost, bliskost, ženstvenost. Isto koliko je važno da žena bude hrabra, sposobna i pametna, toliko je važno i da bude topla i ženstvena. Jer, žene su odgovorne za povezivanje, a tome je opet kumovala biologija. To je zbog hormona, hormona bliskosti, oksitocina, koji je nekoliko puta više zastupljen kod žena, nego kod muškaraca.

Da li je gubitak jasnih uloga u društvu pomogao razvoju međusobnih odnosa ili primećujete drugačije tendencije?

Gubitak jasnih uloga doprinio je razvoju žena, što je dobro, ali je naštetio partnerskim odnosima i vezama.  Dakle, razbili smo stereotipnu podjelu uloga i nastojimo uspostaviti nove vrijednosti i nove odnose. Danas žene streme više ka karijeri, a manje su okrenute porodici, dok su muškarci ostali zarobljeni u tradicionalnim ulogama. Međutim, biologiju ne možemo promijeniti i njoj se ne možemo oduprijeti. Biološki imperativ je da produžavamo vrstu, odnosno da se razmnožavamo. Muškarci su zaštitnici, a žene se emotivno unose, rađaju i stvaraju povezanost. Ovo su naše tradicionalne uloge i, bez obzira koliko se mi opirali ovoj podjeli, ili ne, ovakave uloge prenosimo kroz svoj DNK. Problemi nastaju onda kada jedni izlaze iz ovih uloga, a drugi ostau u njima. 

Koliko je važno pričati o sopstvenim granicama sa najvoljenijima?

Prije svega, treba da znamo dokle sežu naše lične granice. Šta možemo dopustiti (sebi i drugima), a šta ne. To ćemo naučiti kada shvatimo svoje vrijednosti i poređamo ih po prioritetima. Važno je da nađemo neki balans i da ne budemo ni prelabavi, pa se osjećamo iskorišteno i ljutimo se, ali da te granice ne budu ni prečvrste, pa smo anksiozni i često loše spavamo. Najbolja odrednica granica je poštovanje. Sve dok su naše granice ok mi osjećamo samopoštovanje, ali i poštovanje prema drugima. Dakle, nije važno toliko pričati sa drugima o tome. Važno je pričati sa sobom i ponašati se u skladu s time. Međutim, mi često znamo uzalud prijetiti, bilo djeci, bilo partnerima: “Ako se ne budeš promijenio/promijenila, ja ću…”, a kada se situacija ponovi, mi ne činimo ništa, osim pustih prijetnji i tako srozavamo sebe u vlastitim očima, ali i u očima onih kojima prijetimo.

Zašto je krucijalno da sa porodicom, prijateljima i partnerima radimo učestalu evaluaciju odnosa i kako se ona radi na najbezbolniji način?

Naši mali unutrašnji signali su nepogrešivi i oni nam uvijek daju znak kada nešto nije kako treba. O tome treba razgovarati. Baš sam neki dan, pričala sa svojom klijenticom, koja nije znala naći pravu mjeru u odnosu sa svojom djecom. Rekla sam joj da otvoreno porazgovara s njima i da ih zamoli da joj kažu kako je vide. Usprotivila se, jer je rekla da joj iz straha neće reći pravu istinu. Onda smo razgovarale o tome zašto je dopustila da je se njena djeca boje. Svako od nas iz djetinjstva nosi svoje breme, pa i ova klijentica. Trebalo joj je izvjesno vrijeme da popusti nametnute standarde, a onda da otvoreno razgavara s njima. Dakle, nemojmo gurati neprijatne signale pod tepih, nego, kad se jave, odmmah razgovarati o tome. Pri tome paziti da ne okrivljujemo druge, jer sami smo odgovorni za situaciju u kojoj smo se našli. Nego, početi razgovor, naprimjer ovako: “Osjećam da sam zapostavljena. Šta bismo mogli da uradimo kako se ne bih ovako osjećala?” ili “Znam koliko vrijedim i šta sve mogu, ali kada mi kažeš nešto što aludira na to da ne vrijedim, osjećam se povrijeđeno. Molim te, nemoj to da radiš.”.

Neobično je što za uspeh braka uzimamo godine koliko su ljudi bili ili jesu zajedno, a ne kvalitet veze. Kako da znamo da li živimo sebe i dajemo maksimum partneru, a da uzmemo neku drugu mernu jedinicu?

Znat ćemo da živimo dobro, ako prvenstveno pođemo od sebe. Ako živimo vlastiti maksimum. Ako smo uskldili kognitivni, emocionalni, duhovni i fizički dio sebe. Ako smo, veći dio svog čivota, sretni. Sve dok se dobro osjećamo, znači da je naše davanje umjereno. Jedna od  četiri antičke vrijednosti je umjerenost. Dakle, ni u čemu ne treba pretjrivati, pa tako ni u davanju. Sve dok smo mi ok u vezi s onim što dajemo, sve drugo je ok. Mjerna jedinica je naše unutrašnje osjećanje. Nepogrešivo je, ako ga znamo slušati.

Šta ljude najviše povezuje – glad, seks ili priča?

Individualno je, ali u vrijeme interneta, čini se da je sayber seks izuzetno prisutan. Mnogi ljudi imaju seksualne fantazije, ali o tome ne razgovaraju sa svojim partnerima, a era interneta im omogućava da ostvare svaku svoju maštariju. Stoga je toliko čest i dostupan je. Nudi se u velikim količinama i veliki je izbor. Ipak, strast nije ono što povezuje ljude. Strast je nagon, a emociju pokreće razgovor. Ja volim da kažem da je bolje imati dobrog prijatelja nego dobrog terapeuta, jer, razgovor je ljekovit. Po harvardskom istraživanju, četiri su ključne stvari za sreću: zdrav san, dobri prijateljski odnosi, dobar seks i smislen posao.

Koliko su emocije povezane sa našom kreativnošću koju negujemo u sebi i da li uopšte ima veze između ove dve stvari?

U svom istraživanju za doktorsku disertaciju, analizirala sam koliko su kreativni ljudi sretniji, koliko samopouzdaniji, koliko su optimistični, empatični, altruistični. Zapravo, kada odrastamo u okruženju koje nas podržava, bez obzira na to kako im čudno dijete izgledalo, razvit ćemo svoju kreativnost, živjeti u skaldu sa onim što volimo i kakvi smo, prema tome, to je preduslov za sretan život. Savjet svim roditeljiima je da podržavaju kreativnost svoje djece, da ih vole, čak i ako imaju dvojku u knjižici i, da im daju puno slobode i ljubavi i, takvo dijete će, bez sumnje, izrasti u sretno dijete. 

Kako da ne zaboravimo da se igramo i kada odrastemo? Koje igre čine partnerski odnos zanimljivim, a ne bolnim?

Svojim klijentima stalno napominjem koliko je važno da sačuvaju ono dijete u sebi. Odlika djece je da se ona stalno smiju, dakle, svaki dan koji vam prođe bez smijeha, smatrajte da je upropašten. Smijeh nas opušta, liječi, zabavlja, postajemo bolji ljudi. Svaki par je različit i različite su aktivnosti koje odgovaraju jednom paru, a ne odgovaraju drugom. Bitno je da to oboje žele i da je to nešto što ih nasmijava, zabavlja i opušta. Pored toga i sami treba da imamo nešto što nam predstavlja igru. Na primjer, ljudi koji vole svoj posao, često znaju reći da se igraju. Naprosto, to je ono što ih usrećuje.

Zagovornica ste biblioterapije. Koje knjige bi svaka osoba trebalo da pročita?

Svako, ali baš svako bi trebalo da pročita Mali princ, Ružno pače, Aska i vuk i Galeb Džonatan Livingston. Može i Bosonogo djetinjstvo. Ovo je osnovna literatutra za svakoga ko zna da čita.

Onda idemo na zahtjevniju literaturu, prije svega Anu Karenjinu. I to, nekoliko puta, tokom života. Zatim, Majstor i Margarita, Čarobni btijeg, Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Tvrđava, Derviš i smrt, Slika Dorijana Greja, Lovac u žitu, Životinjska farma, 1984, naravno Dostojevski i to sve što je napisao, 40 pravila ljubavi, Zovem se Crvena…

You Might Also Like...

No Comments

    Leave a Reply

    error: Content is protected !!