Živeti Glasno

Šifra Portugal: Moj život bez stare mene

Ono kada vas vodi ljubav prema životu i kada neizmerno cenite svoju slobodu, tada se upuštate u nešto što vas zaista ispunjava. Njen istraživački duh, smelost i optimizam su je tako doveli do Portugala. Sofija Borković je odlučila da za Vanilla and Palm Trees ispriča kako je svet stavila pod svoje noge i šta ju je naučio život u Zemlji mora i sunca.

K: Portugal je stvarno zamiljiv, čime te je privukao da se tamo preseliš na neko vreme?

S: Portugal me je oduvek dozivao, prvo tiho i skriveno, a zatim glasno i vidljivo. Još sam u srednjoj školi poželela da odem u ovu zemlju, iako tada nisam poznavala nikoga ko je tamo živeo, niti sam naročito poznavala običaje ili jezik. Pa ipak je naša veza, kao i sve srednjoškolske, bila dosta romantična, ali isprekidana. Potom mi se ljubav prema ovoj zemlji obnovila na početnim godinama fakulteta, kada sam prvi put aplicirala za jedan od programa u njoj. Međutim, projekat je bio samo za ljude koji su živeli na teritoriji opštine Savski venac, a kako ja nisam ni bila iz Beograda, niti sam živela u njemu, naravno da su me odbili. Ali je meni bilo važno da sam Portugalu napisala prvo ljubavno pismo, kao ono u boci, kada ne verujete da će stići do krajnje destinacije, pa ipak se nadate da će doći do jednog znatiželjnog srca. I tako je jednog dana i stiglo. Nakon nekoliko godina svih bura i ekspedicija, Portugal se pojavio kao odgovor na sve. Niko nije znao da dolazim, ali me je tamo sve čekalo.

K: Prvi utisak kada si sitgla? Ispričaj nam malo o njihovom stilu života.

S: U Portugal sam stigla u februaru, kada su me sačekale jagode, passion fruit, ananas sa Azora i, naravno, svi divni kolači, vina, sirevi i specijaliteti od ribe. Iako napolju nije uvek bilo toplo, običaji su bili obloženi srdačnošću i lepotom življenja, te su vetroviti dani bili ulepšani čajem u 17, koji je zapravo portugalska princeza odnela u Englesku, te ga napravila internacionalnim običajem. Uz topao čaj ili kafu, uvek uzmete i kolač pastel de nata koji je dovoljno mali, a jak da zaboravite na sve brige i ispunite se radošću. Na svakom koraku se nalaze njihove poslastičarnice/pekare, u kojima možete pojesti najlepše kulinarske poslastice na ovom svetu i popiti bezbroj različitih vrsta kafe, spremljenih na nebrojano načina. Nedefinisan sistem pravila i stizanja na preciznu odrednicu u tačno vreme, od početka vam sugeriše da Portugalci žive mantru calma ili mira. Sve je dobro, smirite se, rekli bi vam. Bitno je da si krenuo u vreme dogovora, a kada ćeš stići, manje je važno! I tako dan po dan mira, vi postanete smiraj dana, ali ne na Balkanu, već sa Balkana. Naučite da je u redu da ništa ne bude u redu. Spoznate da svi kasne, ali da znaju odakle su krenuli i ka čemu idu. Kada god da krenete na put, pravo je vreme. Nema potrebe da se ni zbog čega nervirate, jer nemate gde pobeći – okružuju vas samo okean i Španija. A zašto biste išli tamo, kada ste se našli u zemlji mira, u kojoj se ne ratuje od 15. veka, dok se strastveno voli, pati i slavi? I sve na calma način.

K: Znaš da se kaže da se posle svakog putoavnja vratimo drugačiji, koliko je tebe život u Portugalu promenio?

S: Život u Portugalu me je promenio. Zalečio. Dugo sam se za njega spremala i otišla sam kao da ničega više nema iza mene. Kao da ne postoji prošlost, niti ja sa prošlošću. Zato sam se prepustila trenutku i svemu onome što mi je donosio. A doneo mi je mnogo lepog i životnog. Naučila sam da se ljudi mogu razumeti i kada ne pričaju istim jezikom i da smo više slični nego različiti, kao i i da su prijatelji svuda. Usvojila sam mantru calma i fokusirala se na jednu stvar u jednom trenutku. Takođe sam vratila ples svome telu i kostima, a osmeh svome licu, a šok tuđem. Skinula sam svu šminku, kako spoljašnju, tako i unutrašnju. Dopustila sam da osećam šta osećam, a da potom ispišem saudade pesmu i zauvek zadržim tu divnu zemlju u srcu.

K: A da li bi izdvojila neka mesta koja nikako ne smemo da propustimo, možda i neka ne tako tipična?

S: Ukoliko imate više dana u Portugalu, preporučila bih vam da odete na Azore, grupu ostrva između Amerike i Portugala, na kojima je vreme stalo, a ljudska toplota i zagrljaj nikada. Sa druge strane, ako volite malo dodir Afrike i egzotiku, idite na Maderu, ostrvo specifičnog voća, koktela i momaka.  🙂 Naravno, Lisabon i Porto su neizbežni, ali i Algarve, regija u na jugu Portugala. Guglajte, oduševićete se.

K: A kakvi si ljudi tamo, da li su otvoreni prema strancima, da li govore engleski?

S: Portugalci su emotivna nacija koja je otvorena za novo i nepoznato. Vole da upoznaju strance, prilično dobro znaju engleski jezik i često maštaju da otputuju baš u vašu zemlju i zato se nemojte iznenaditi ukoliko vas često budu zapitkivali o običajima, navikama i kulturi. Većina nije upoznala Istočnu Evropu, tako da mi za njih predstavljamo egzotiku. Promeniš perspektivu, promeni ti se priča.  Tako sam postala egzotična plavuša, jer su tamo ljudi uglavnom crnokosi i niži, za naše hibridno-srpske standarde. A šta se dešava kada ste egzotični u jednoj zemlji, ostaje vam da saznate jedino ako odete!

Živeti se ne mora, ali putovati se mora.

Ate a prosima!

You Might Also Like...

  • Saudade na srpski način - Živeti glasno
    April 28, 2019 at 6:50 am

    […] kada svaki trenutak pamtite, jer osećate prolaznost prašina koje su se skupile jednog proleća u Lisabonu. Samo da bi se čestice nakon toga vratile celovitije svojim […]

error: Content is protected !!