Izreka Saigon kisses možda zvuči romantično kada joj ne znamo značenje, ali u stvarnosti predstavlja dodir vrelog motora na našem telu. Ovde je to motor, tu gde jeste može biti bilo šta što vas opeče i na trenutak toliko zaustavi, da ne znate ni ko ste, ni odakle ste, niti kuda idete. U tim trenucima se dešava zemljotres mnogih uverenja, i šta ostane nakon njega, tu je da bude sa nama još dugo.
Iako se palme u tom trenutku i dalje njišu oko nas i sve izgleda kao da se ništa nije dogodilo, vreo dodir na koži počinje da potiskuje sve oko nas i želeli to ili ne, usmerava nas ka odbacivanju prošlosti i stvaranju drugačije budućnosti. Užarenost transformacije neće nestati kada palmi ne bude bilo, ukoliko preko nje budemo prelazili pilingom od kakaa, kada budemo zaranjali u duboke vode. Neki poljupci i ožiljci ostaju kao neistetovirane tetovaže, na našoj površini, u susretu sa svakim čovekom, ili duboko u nama, ukoliko rešimo da ih pokažemo samo kada je mesec dovoljno svetao, kada je pun i siguran u sebe i kada mesečina u potpunosti rasvetli lice onoga preko puta nas.
U momentima kada nas nešto zaustavi, toliko zapanji i razoruža, sve što je bilo i što će biti, u tom trenutku se zaustavlja. Život na sekund pauzira svoje tokove. Sve se utiša. Ne postoji ništa sem nas i tog sveobuhvatnog događaja da odmerimo snage i slabosti. Da se uzdignemo ili raspadnemo. Da skujemo nove planove. Samo na sekund, toliko nam život daje vremena da ga zaboravimo. Da ga u potpunosti osetimo. Skladištimo. I da se onda da vratimo u tačku u kojoj ovoga puta biramo svoj put i sopstvenu putanju.
Uvek mi je bilo zanimljivo da razmišljam o ljudima kao o velikim skladištima situacija, ideja, ideala, snova, destrukcija. Svaki put kada vidimo čoveka, a verujem da u proseku vidimo bar jednog dnevno, mi zapravo sagledavamo čitav kofer dana i sekundi provedenih na Zemlji, sakupljajući razne predele, običaje, navike, iluzije. Saigon’s kiss i trenuci koji nam oduzmu dah se možda dese s vremena na vreme, ali miris početka nakon užarenog poljubca… Sa nama je svaki dan, ako poželimo.
– Zašto baš Sajgon, pitali su me moji dragi prijatelji, kod kojih se miris divnog ljubavnog početka sa starim sećanjem prijateljstva oseća svaki put kada ih vidim zajedno.
– Kada doživiš Saigon kisses na duši i srcu, logično je da odeš u Sajgon, našalila sam se. 🙂 Drugo ti ne preostaje. A i gledala sam neki dokumentarac o Vijetnamu, i pomislila sam kako bi bilo lepo otići i živeti tamo. Ponovo početi tamo.
– I mi gledamo dokumentarce svaki dan, ali ipak ne odemo u ta mesta da živimo, slatko su se nasmejali.
Ma sve to razumem, ali Sajgon me zove i doziva, čak sam i poželela sajgonski poljubac i raspad svega znanog, kao znak da treba otići. Miris novog početka me je dozivao. Osećala sam ga, videla i čula svuda. Slao mi je znake kroz neopisivu privlačnost koju sam osećala ka tom gradu i zemlji, a zatim kroz ljude koji su se pojavljivali u mom životu, pričajući mi o ovom gradu, zemlji, kulturi… Polako sam počela da popuštam, puštam i dopuštam. Iako tada nisam znala šta se dešava, sada znam da je bilo suđeno da se upoznamo. Bila sam spremna da započnem život bez borbe, sa lakoćom postojanja. Let it go and let the God does what needs to be done.
-Zašto mi dugo nisi odgovarala na pozive koje sam ti upućivao?
-Mislila sam da sanjam, da se to ne dešava u stvarnosti.
-Ne, samo nisi znala da je moguće znati srcem i dušom, pre nego što shvatimo u glavi.
– A možda sam i verovala sam da nisam spremna da živim bez ograničenja. Šta ću raditi ako nema negativnosti u mom životu?
-Stvarati. Stvarati, draga moja.
Došao je trenutak da odbacimo sve što nas žulja, sva ograničavajuća uverenja i da krenemo da stvaramo. Da poslušamo to naše srce koje nam šapuće ono što oko ne može da vidi i glava da razume. Da priznamo sebi koliko smo vredni života. I da je život pesma, ako rešimo da bude. Došlo je to vreme. I zove se Sada. A ako nas Duša doziva, prihvatimo taj poziv. Jer ona zna bolje od nas.
