Živeti Glasno

Cikavac i pećina

Znaš li ti kako je to, kada ti je muka, a ne možeš da povratiš? Nije to kao kada imaš probleme sa probavom, onda znaš kako da ih rešiš, ali sa ovom mučninom ne znaš. Nisu to problemi sa stomakom, nije u pitanju pokvarena hrana, ustajali alkohol, dim iz cigareta. To je jedno stanje nadimanja zbog progutane gusenice, koja je vremenom u nekoj od tvojih telesnih šupljina dobila krila, pa udara tako jako, kao da je leptir, ali leptir nije. Nosi neku vreću, težu nego što je on sam, ali roda nije. To je cikavac, mitsko biće sa dugim kljunom, vrlo privržen i veran onom ko ga je progutao. Bez prestanka maše krilima, kljuca, kao da želi napolje, ali ne postoji otvor na koji izlazi takva muka.


Zbog te mučnine živiš kao da te nema, jer osećaš ono čega nema. Čuješ nemušti jezik, razumeš sva živa bića, samo sebe ne možeš. A, najviše boli saznanje da nikada nisi progutao gusenicu. Jer da jesi lakše bi ti bilo. Imao bi šta povratiti. Ovako nema ničega, ni tebe, ni gusenice, samo mučnina, koja sa godinama ne postaje veća, a ni manja. Kažu da je to depresija. Ali depresija nije. Depresija ima hiljadu lica, cikavac samo jedno. Depresiju možeš povratiti, ali kako ćeš cikavca povratiti?

I tu dolazimo i do problema i odgovora.

Zavukla sam se u svoju pećinu, ona je bila moje merilo razuma, jedini skok u egzistenciju, u tu moju pećinu je slabo ko zalazio, u tu mračnu pećinu u kojoj sam ja kao kakav kerber čuvala istinu. Ali o istini sam najmanje govorila. Jednostavno, nisu me voleli.

To što sam ja tamo videla, to se ne može opisati.

You Might Also Like...

    error: Content is protected !!