Alis Marić, poeta je koja živi i diše svoj život, ideale, veru i ljubav. Nakon što je provela više od dve decenije radeći za velike kompanije, rešila je da čuje zov duše i počne da priča najmagičniju priču od svih – onu o knjigama. Internet je razumela na vreme i pokrenula stranicu Čitaj knjigu, koju danas prati pola miliona ljudi u regionu. Njen put je herojska priča, koju svako treba da pročita, udahne i po želji, iskoristi kao koordinatni sistem za svoj život i rezime svog pređenog puta.
Kako i zašto čovek počne da čita knjige iz ljubavi?
Ljubav prema čitanju i knjige vezujem za uspomene na moju majku, njezin glas, njezinu blagost i nježnost. Ona mi je prenijela ljubav prema čitanju još kao jako maloj djevojčici. Tako da mene ljubav prema knjigama i čitanju asocira na sigurnost, dom, ljubav, kao i maštanje, spoznaju novih svjetova i vizualizaciju. Satima bih listala te svoje omiljene priče, knjige i maštala o nekim drugim svjetovima. Već sa pet godina sam naučila čitati i tada se je sve još više ubrzalo. S napunjenih jedanaest godina počela sam čitati klasike i sve te knjige s maminih polica. Često bismo razgovarale o pročitanom. Dječji roman koji me je totalno obuzeo je Hajdi ali i Pipi Duga Čarapa. To su bili moji dječji idoli. One su me oblikovale. Ne prođe niti jedan dan u mom životu bez knjige. To je jednostavno nezamislivo. Dan bez knjige je za mene izgubljen dan, mogla bih čak reći nepostojeći dan. Prekrasan je to osjećaj znatiželje i uzbuđenja kad u ruke uzimam novu knjigu, dok sam nakon svakog čitanja sve bogatija, mudrija i samopouzdanija. Mislim da su upravo roditelji ti koji prenose djetetu ljubav prema knjigama i čitanju. Vrlo jednostavno. Ako je majka bila velika zaljubljenica u čitanje i knjige, najvjerojatnije će to biti i njezino dijete.
Vi ste uz pomoć knjiga napravili revoluciju, kako u svom osobnom životu, tako i na internetu. Kako je do toga došlo?
Cijela priča o Čitaj knjigu nastala je posve slučajno. Nisam ništa planirala. Nisam mislila da će Čitaj knjigu jednog dana postati moj posao, moj poziv i moj život. Pokrenula sam Facebook stranicu Čitaj knjigu prije osam godina s namjerom da svoju strast prema čitanju, putem društvenih mreža podijelim s barem oko pet stotina pratitelja koji vole knjige. To mi se tada činilo dovoljno da utažim glad prema knjigama. Jer znate oko mene nije bilo prijatelja koji su toliko čitali kao i ja i s kojima bih mogla podijeliti dojmove. Ali vrlo brzo se pokazalo da sam pokrenula nešto veliko, nešto drugačije, nešto što još nitko nije pokrenuo na ovim područjima. Najljepši trenuci su upravo bili ti počeci. Taj faktor iznenađenja i otkrivanja da sam sa svojom idejom na najboljem putu da uspijem u svom naumu. Vrlo brzo je sve eksplodiralo. Počeli su se pridruživati tisuće i tisuće pratitelja. Iz dana u dan brojke su se vrtile kao lude. To je rezultat moje strasti, moje ljubavi prema knjigama, moje iskrenosti, moje autentičnosti i velikog i napornog rada koji to ustvari nije. Jer kada radite ono što volite zapravo se sve vrijeme odmarate i zabavljate. Ali to ne može razumijeti onaj tko ne radi ono što voli. Tek kada ste u toj situaciji, vam to postane jasno. Danas radim više nego ikad. Ali zato uživam više nego ikad. Često me pitaju kako je do toga došlo. Pa upornim radom, disciplinom, organiziranošću, dosljednošću i puno strasti. Jedino tako je moguće postići nešto veliko i vrijedno.
Zašto je važno da ljudi rade posao koji vole?
Ljudi koji vole to što rade i rade to iz srca su usklađeni što se tiče stavova i ponašanja, prihvaćaju ono što jesu, autentični su, ljubazni i uživaju u vlastitim odabirima. Imaju zaraznu energiju, sigurni su u sebe i ne boje se riskirati, kao što se ne boje ni neuspjeha. Neovisni su i hrabro žive svoj život onako kako to žele. Ne obaziru se na kritičare, hejtere i zavidnike. Rijetko ih što može izbaciti iz takta i ne osjećaju negativni stres. Samo kreativni i pozitivni stres. Kada sam radila posao koji ne volim bila sam cijeli dan pod ogromnim stresom koji mi je stezao grlo, nisam mogla gutati, često sam plakala, lako sam planula i nisam bila uvijek ugodna osoba. Umor me je lako smlavio. Bila sam i slabijeg imuniteta i slabije volje. Burnout je bio uvijek blizu, a na kraju sam ga i doživjela. Sada kada radimo ono što volim ne osjećam umor, nema bolesti, a kamoli loše volje. Kada i ne ide sve onako kako sam zamislila, kada nailazim na prepreke i kada nije sve sjajno prihvaćam te negativne osjećaje i nosim se s njima. Od kada radim ono što volim nisam više žrtva. Preuzela sam odgovornost za svoj život, za svoje rezultate, uspjehe kao i neuspjehe. Ne bojim se isprobavati nove stvari. A kreativnost svakim danom raste. Puna sam zahvalnosti, zanosa i ushićenja. A to je najbolji osjećaj ikada.
Učili su nas da umetnost nije isplativa. Kako zarađivati novac i raditi ono što volimo?
Kada si odgovoran za svoj život i za posao koji voliš i radiš ništa nikada ne pada s neba. Treba vremena i puno truda da se stvari poslože, ali naravno da je važno da, ako želimo raditi ono što volimo, trebamo od toga i moći živjeti i plaćati račune. Meni je trebalo oko tri godine da počnem zarađivati s blogom i profilima na društvenim mrežama. Do tada sam imala bezrezervnu podršku supruga i obitelji ali bila sam bez novaca. Doslovno. Taj osjećaj je u meni pobudio još veću želju i volju da tu situaciju preokrenem u svoju korist.
Naši roditelji i preci su svoje brendove izgrađivali generacijama, godinama i na puno sporiji i teži način. Mi i naša djeca možemo sve to, s istim učincima zamijeniti internetom uz puno manje troškove i puno kraće vrijeme. Polje rada i način rada izgleda sasvim drugačije iako je igra posve ista. Moj pogon je strast i ljubav, sve ostalo funkcionira po sistemu klatna.
Tko još nije shvatio da INTERNET predstavlja najveći pomak u načinu poslovanja ima golemi problem. Tamo gdje najviše vremena provodite svi vi, tamo se proporcionalno usmjeruju i pogledi poslovnih ljudi. Nekada su to bili TV, radio, novine i časopisi. Danas je to onlajn svet. Tko se ne prilagodi neće opstati. A tko to ne razumije neće uspjeti. Svakome je dano da se priključi. Opstati će samo autentični, uporni, ustrajni i marljivi.
Ne postoji loše vrijeme za pokretanje posla. Postoje samo lijeni, nesposobni, komotni, usporeni, negativni i zločesti ljudi. Ali nije moguće uspjeti sam i ne može se čovjek baš u sve razumijeti.
Izjavili ste da ljudi ne treba da čekaju niti penziju, niti bolja vremena i da je nesigurnost najsigurnija. Zašto to smatrate istinitim i da li ste zbog toga rešili da kreirate zajednicu ljudi koje spajaju knjige?
Nema sigurnosti samo je nesigurnost sigurna. Tko to shvati na konju je. Radila sam 22 godine u velikim i jakim kompanijama, radila sam u državnoj upravi i vjerujte mi svugdje je moguće izgubiti posao, ostati bez radnog mjesta, bez radnog stola, bez plaće, bez beneficija. I sve se to može dogoditi preko noći. Tko živi u prividnoj zoni komfora ima veliki problem koji će kad tad eksplodirati. Ljude strah paralizira, ne vole riskirati, radije se okreću onom što je u tom trenutku lakše. I time zatome svoju kreativnost, postanu bezvoljni i neučinkoviti. Zajednicu ljudi koje spajaju knjige sam kreirala prvenstveno zbog sebe i velike ljubavi prema knjigama, a onda i iz želje da dokažem i potvrdim da ljudi i dalje vole knjigu, da im je knjiga važna i potrebna. U tome sam i uspjela. Nema dana da ne dobijem predivne poruke mojih pratitelja u kojima mi zahvaljuju kako sam ih vratila čitanju, kako sam im vratila vjeru i nadu kako ih nadahnjujem i inspiriram. Ljudima je potrebno zajedništvo, žude za lijepim i utješnim riječima i odlomcima. Zato je Čitaj knjigu toliko prepoznat i praćen. Utažuje glad za riječima.
Da li knjiga može da razjedini?
Mislim da umjetnost, književnost, glazba i sport nikada ne bi trebali razjediniti bilo koga ili bilo što. Oni su tu da nas ujedinjuju.
Postoje li dobre i loše knjige?
Postoje li dobre i loše knjige? Svakako. Postoje li komercijalni pisci? Svakako, no to ne znači nužno da su loši, da ne znaju pisati i da ih ne trebamo čitati.
Neke nam knjige ne legnu, neke nas osvoje, u neke se zaljubimo, a neke nikako ne možemo provariti. No, trebamo li o onima koje ne volimo, koje nam se ne sviđaju ili nas nisu dotakle pljuvati? Kritika je dobrodošla, ali malo je koji čitatelj i kritičar. Sve se svodi na to sviđa li nam se stil, tema, likovi, zaplet, rasplet ili ne. Na kraju važna je i lijepa misao kako nije važno što čitate, jer što više čitate ionako i učite, postajete izbirljiviji, obrazovaniji, načitaniji, lakše se izražavate, bogatite rječnik, pronađete svoje omiljene knjige i pisce i tematiku. Čitajte. Kad god vam se da, kad se poželite odvojiti od ovog i zaroniti u neki drugi svijet.
Godišnje ne morate pročitati 12 ili pet ili 200 knjiga, već onoliko koliko vam srce želi. Čitaj knjigu će uvijek nagovarati da čitate više – jer knjiga je san koji držite u ruci, čitanje je sanjanje s otvorenim očima, i jer svaki čitatelj živi tisuću života, a oni koji ne čitaju samo jedan. Inspiriraju nas, tješe, nasmiju, raspolože, natjeraju da promislimo, da se zamislimo… Zapamtite, svijet knjiga najčudesnija je kreacija čovjeka. Ništa drugo nije opstalo – nestale su građevine, spomenici, civilizacije, narodi i rase no, kaže Clarence Shepard Day, svijet knjiga je svemu tome svjedočio, iznova i iznova i opet nastavio živjeti; još uvijek je svjež, mlad kao i dan kad su te knjige napisane i još uvijek ta srca pisaca koji su umrli prije mnogo desetljeća ili stoljeća govore našim srcima.
Ko određuje vrednost knjige?
Treba razlikovati materijalnu vrijednost od one umjetničke, nematerijalne. Izdavači i tržište određuju materijalnu vrijednost knjige. Ovu drugu određuje niz faktora, a među njima su svakako i čitatelji. Knjige su vrijednost koju je potrebno čuvati.
Pišete da su knjige najbolje oružje na svetu – zašto je to tako?
Ima jedan zgodan citat na tu temu: “Želiš oružje? Mi smo u knjižnici. Knjige su najbolje oružje na cijelom svijetu. Ova soba je najbolji arsenal koji bismo mogli imati. Naoružaj se!” – Dr Who
Mislim da knjige uče toleranciji, razumijevanju, poniznosti, prihvaćanju raznolikosti. Knjige su u tom smislu najbolje oružje. Evo ja trenutno čitam knjigu „Pčelar iz Alepa“- dirljiva knjiga o sudbini sirijskih izbjeglica. Suosjećam s njima, spoznajem njihove tragedije i drame. Dok mi uživamo u životu, udobno nam je, imamo sve, ne tako daleko od nas događaju se najveće tragedije, nedužni ljudi i djeca umiru od bombi i metaka. Da bi se dokopali slobode i mirnijeg života stavljaju sve na kocku i mjesecima putuju prema obećanim zemljama. Jesu li to doista za njih pravi izbori. Puno pitanja i puno preispitivanja.
Kako izgleda vaša idealna knjižara?
Moja idealna knjižara je mala, ali puna knjiga, nije sređena do savršenstva ali je pregledna i dobro posložena. Ima ugodno osvjetljenje, ima fotelje u kojima se knjigoljupci mogu opustiti, čitati, odmoriti. Može se naručiti kavica, čaj i dnevni kolač. U knjižari je uvijek netko tko može dati savjet, preporuku i osmijeh.
Kojih pet knjiga svako treba da pročita?
- Sto godina samoće – Gabriel Garcia Marquez
- 1984 – George Orwell
- Gonič zmajeva – Khaled Hosseini
- Ubiti pticu rugalicu – Harper Lee
- Mali princ – Antoine de Saint Exupery
